Odavno je Oliver Frljić jedan od najpotrebnijih reditelja u Evropi. Bio je potreban Beogradu kada je režirao u Ateljeu predstave za pamćenje – Otac na službenom putu i Zoran Đinđić. Od tada je prošlo petnaestak godina, i nedavno je ponovo radio u srpskoj prestonici, ovog puta u Beogradskom dramskom pozorištu. Mnogi evropski kritičari i teatrolozi su pisali o njemu, jedni su ga dizali u zvezde, drugi ga okivali u znak pitanja, a književnik Miljenko Jergović je pre nepunih godinu dana napisao esej pod naslovom „Oliver Frljić, lik iz mašte, ili portret umjetnika koji je protjeran iz Hrvatske“. I odatle koristim nekoliko važnih rečenica za uvod u ovaj intervju: „Europski redatelj Oliver Frljić nije po Europi, u Poljskoj ili Njemačkoj doživljavao ono što je hrvatski redatelj Frljić doživljavao u Hrvatskoj. Ne, upravo suprotno: u tim razvijenim i pametnim kulturama, čak i u Poljskoj kojom su u to vrijeme vladali opasni katolički fundamentalisti, on je uznemiravao i uzbuđivao duhove, pa bi ga neki i sudu tužili, ali svijet njegove pozornice nikad nije bio narušen… No, pomalo je već teško to objašnjavati u zemlji i kulturi u kojoj više ne postoje ni kazališni kritičari, nego ljubitelji Marka Perkovića Thompsona i Cece Arkanove sude o predstavama koje su vidjeli, ili ih nisu vidjeli, što je ovdje sasvim svejedno.“
Premijera Crnog zlata u vašoj režiji i po tekstu Dejana Dukovskog, predstavljala je pozorišni događaj u Beogradu. I vaše prvo gostovanje na sceni Beogradskog dramskog pozorišta. Kada su se slegli utisci, šta vam je od ovog događaja najdragocenije iskustvo, pamćenje?
Utisci se još uvijek sliježu. Ponekad to traje godinama. Meni se, primjerice, ni danas nisu do kraja slegli utisci rada na predstavi Zoran Đinđić. Tek su vrijeme i Vučićev desant na političke institucije u Srbiji, koji traje do dana današnjeg, pokazali o čemu je ta predstava zapravo govorila. Ne treba zaboraviti da ju je u vrijeme dok se igrala podjednako napadala srpska desnica, kao i mnogi iz kruga dvojke, čija se estetska tankoćutnost njome po svoj prilici osjetila ugroženom. Jedna od rijetkih osoba koja je tu predstavu dosljedno branila – i kao estetsku i kao političku činjenicu – bila je nikad neprežaljena Borka Pavićević.
Crno zlato donijelo mi je drukčiju vrstu iskustva. Radio sam sa sjajnim autorskim timom i jednako sjajnim glumcima koje prije nisam imao priliku profesionalno upoznati. Bio je to i moj prvi susret s Dukovskim. Predstava se fokusira na porodicu kao prostor traume i isključenja, suprotno svim onim narativima koji ju predstavljaju kao prostor bezuvjetnog prihvaćanja. S Dukovskim sam u međuvremenu razgovarao o mogućnosti da u Beogradu postavimo Bure baruta te provjerimo kako danas taj tekst, trideset godina nakon njegove praizvedbe, rezonira s političkim realitetima koje živimo.
Samo dva meseca kasnije, u maju 2026. imali ste i premijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih, Veštice iz Salema, Artura Milera. Šta vas je zapravo zanimalo u toj priči Milera pod političkom paskom makartizma, koji je jedva dobio dopuštenje da ode u Englesku sa tada novom suprugom Merilin Monro?
Zanimalo me što se u tom tekstu može otkriti kad se ne čita kao politička parabola, dakle relativno stabilan set značenja, nego kad mu se dopusti da svoje referente potraži u kontekstima koje mu njegov autor nije originalno namijenio. Predstava je jako uznemirila tankoćutnost hrvatske desnice, naročito onih njezinih dijelova kojima volimo tepati „radikalni“. Na društvenim mrežicama ona je pokrenula bujice govora mržnje, a pala je i pokoja prijetnja smrću. Dio tzv. novinara, koji su se i ranije servilno naguravali u različite otvore vladajuće stranke, ispisali su svoje paskvile koji nemaju puno veze s predstavom, ali i te kako imaju s njihovom intelektualnom potkapacitiranošću i zlobom. Začetnik pastirskog roka, žanra izrazito popularnog kod tompsoniziranog dijela Hrvatske – u što svakako spada veći dio njezine političke elite – rekao bi: „Lipe cvatu, sve je isto ko i lani.“
Autoritarni političari oduvek su sumnjičavo gledali na institucije koje raspolažu simboličkom moći, a ne zavise direktno o političkoj vlasti. Kulturne institucije zanimljive su im samo dok potvrđuju službeni politički narativ. Onog trenutka kada počnu proizvoditi kritiku, postaju problem koji treba disciplinovati
Uslovno rečeno, posle ove dve predstave deluje kao da ste se vratili na priču i pozorišnu provokaciju kroz tu priču, za razliku od ranijih radova u kojima ste ponekad priču podređivali rediteljskoj provokaciji i onome što Englezi zovu shock vallue. Hrvatska predstava je podelila kritiku, ali je ujedinila publiku. Karte za predstavu je nemoguće naći.
U Hrvatskoj je odavno prestalo biti važno što radim. Dovoljno je da se moje ime negdje pojavi pa da krenu unaprijed pripremljene diskreditacije. Pitanje porijekla pritom je neizostavno. Nacionalno osviještene čuvare kulture malo što uznemiruje više od autorova porijekla. Ono im služi kao prvi, a često i jedini dokaz da se tu ne može raditi o pravoj umjetnosti. U njihovoj imaginaciji umjetnost postoji samo ako potvrđuje mit o nacionalnoj čistoći. Sve što taj mit dovodi u pitanje proglašava se nepoželjnim, stranim ili opasnim i nastoji se isprati bujicom nacionalne gluposti. A kada se iscrpi tema porijekla, uvijek ostaje čitav arsenal diskvalifikacija iz repertoara malograđanske estetike: optužbe za provokaciju, nepristojnost, pamfletizam… Poza moralnog zgražanja prvi je znak da netko nije razumio ništa od onoga što pokušavam reći.
Radili ste u Nemačkoj, Sloveniji, Poljskoj… Kako biste opisali političke slobode danas kad je reč o pozorišnom iskazu? Koje su zabrane danas najpogubnije?
Prostor u kojem bi se moglo umjetnički govoriti izvan nametnutih političkih narativa o recentnim ratovima u Ukrajini i Gazi, u Europi danas jednostavno ne postoji. Umjetnost, a onda i kazalište uglavnom se doživljavaju kao mjesta na kojima se ne proizvodi kritičko mišljenje, nego potvrđuje politička lojalnost. Od umjetnika se više ne očekuje da postavlja neugodna pitanja, nego da daje poželjne odgovore.
U tom smislu je vjerojatno najporaznija situacija s njemačkim kazalištem, koje je pred genocidom u Gazi svoju glavu zabilo čvrsto u pijesak i tamo će je vjerojatno držati dok i posljednji Palestinac ne bude ubijen ili raseljen. One koji su se po tom pitanju ipak usudili nešto suvislo artikulirati, dočekala je optužba za antisemitizam. U njemačkoj imaginaciji je i elementarna empatija spram palestinskih žrtava izraelske politike jednaka antisemitizmu. I to govori sve o ovom društvu, ponajviše koliko iz genocida koje je i samo počinilo nije ništa naučilo.
Slovenija je donedavno imala pristojnu kulturnu politiku i bila je mala oaza po pitanju umjetničkih sloboda, ali povratak Janše na vlast i njegove prve izjave ukazuju da će Slovenija pratiti europski trend u represiji umjetnika koji nisu na liniji državne politike. U Poljskoj, uz neformalne pritiske na umjetnost, postoji i cijeli niz zakona koji cenzuri daje pravne instrumente. Jedan od njih je i famozni zakon o blasfemiji, koji bilo kakav kritički govor o Katoličkoj crkvi automatski stavlja u sferu pravnog rizika.
Šta je za vas sada Evropa u odnosu na Ameriku, na Kinu, na Sovjetski Savez? Koliko njena politička slabost i američka bahatost spram nje utiču na njen kulturni značaj?
Najoptimističnija procjena političkih i umjetničkih sloboda u Europi danas glasila bi: svugdje je loše, a ponegdje je još gore. Što se tiče odnosa Europe i Amerike, teško je oteti se dojmu da je Europa odavno odustala od ambicije da bude samostalan politički subjekt. Kombinacija europske servilnosti i američke bahatosti dovela je do toga da se ključne političke odluke donose drugdje, dok se od Europe očekuje da ih naknadno racionalizira. U tom smislu Europa sve više nalikuje na 51. saveznu američku državu. Još su sredinom osamdesetih Test Dept, jedan od najradikalnijih britanskih političko-glazbenih kolektiva, u pjesmi 51st State of America tvrdili da se Velika Britanija odrekla političke autonomije i pristala na ulogu američkog satelita. A taj se Pax Americana možda nigdje ne osjeća bolnije nego u Njemačkoj, ekonomskom divu koji je politički suveren točno onoliko koliko mu Washington dopusti.
Kako doživljavate pojam „nacionalne kulture“ danas u zemljama bivše Jugoslavije?
Iskreno govoreći, kao netko tko nema nacionalnu pripadnost, teško mogu ozbiljno doživljavati pojam „nacionalne kulture“. Oduvijek mi se činilo da je nacionalna kultura idealno pribježište za ljude s oskudnom umjetničkom imaginacijom. Vlastiti nedostatak talenta najlakše je sakriti iza nacije. Svaki put kada čujem da netko govori o nacionalnoj kulturi, pomislim na umjetnike koji su cijeli život pokušavali pobjeći iz njezinih samodopadnih okvira. Oni koji se u te okvire s tolikim zadovoljstvom guraju, obično nemaju previše toga za reći. Njihova najveća ambicija nije proizvesti umjetnost, nego pripadnost.
Nacionalna kultura ima običaj da post mortem prisvaja autore koji su najveći dio života proveli boreći se protiv njezinih ograničenja. Krleža je za to najbolji primjer. Od živog kontradiktornog i politički neugodnog pisca pokušava ga se pretvoriti u transideologijsku činjenicu. Nude se postideološka čitanja, a čini se sve kako bi ga se, kako piše Dean Duda, očistilo od njegova „komunističkog viška“. Kao da je Krležina najveća ambicija bila postati spomenik nacionalne kulture i kao da nije cijelog života vodio rat protiv njezinih intelektualnih i kulturnih ograničenja.
Oduvek mi se činilo da je nacionalna kultura idealno pribežište za ljude s oskudnom umetničkom imaginacijom
I Donald Tramp je udario na autonomiju pojedinih ustanova kulture pod maskom brige o ispravnoj nacionalnoj orijentaciji. Optužuje njihove vodeće ljude da su pristalice politika DEI („diversity, equity and inclusion“ – raznolikost, jednakost i inkluzija), pa ih smenjuje jer oni ne bi smeli da oblikuju rad nacionalnih kulturnih institucija.
Autoritarni političari oduvijek su sumnjičavo gledali na institucije koje raspolažu simboličkom moći, a ne ovise izravno o političkoj vlasti. Kulturne institucije zanimljive su im samo dok potvrđuju službeni politički narativ. Onog trenutka kada počnu proizvoditi kritiku, postaju problem koji treba disciplinirati.
Zato Trampov obračun s kulturnim institucijama ne treba promatrati kao raspravu o kulturnoj politici. Riječ je o pokušaju da se prostor javne kulture pretvori u prostor političke lojalnosti. Demokratičnost vlasti se mjeri količinom kritike koju može podnijeti. U tom smislu, Tramp i njegova administracija su na razini apsorpcije kritike koja se opasno približava onoj gebelsovskoj. A kad smo kod Gebelsa, mislim da bi Tramp bez problema potpisao ovu njegovu izjavu iz 1928: „Ulazimo u Rajhstag kako bismo se u arsenalu demokracije naoružali njezinim vlastitim oružjem. Ako je demokracija toliko naivna da nam za tu uslugu još daje povlastice i zastupničke plaće, to je njezin problem. Nas to ne zabrinjava. Poslužit ćemo se svakim zakonitim sredstvom kako bismo srušili postojeći poredak (…) Ne dolazimo kao prijatelji, niti kao neutralni promatrači. Dolazimo kao neprijatelji!“
Umetnost, a onda i pozorište uglavnom se doživljavaju kao mesta na kojima se ne proizvodi kritičko mišljenje, nego potvrđuje politička lojalnost. Od umetnika se više ne očekuje da postavlja neugodna pitanja, nego da daje poželjne odgovore
Govorili ste nedavno o svom zanimanju za revolucionarnu Kinu od 1980. godine.
Govorio sam prije svega o svom interesu za radikalne suvremene umjetničke prakse u Kini nakon 1989. godine, koje su, usprkos svojoj važnosti, na Zapadu i dalje uglavnom nepoznate. Razlog tome nije nedostatak umjetničke relevantnosti, nego činjenica da zapadna recepcija nezapadne umjetnosti i dalje funkcionira kroz obrasce kulturnog kolonijalizma koji određuju što će biti vidljivo, a što ostati na margini.
Možda je najbolja refleksija tog stanja izložba Fuck Off!, održana 2000. godine paralelno s Trećim šangajskim bijenalom. Izložbu su kurirali Feng Boyi i Ai Weiwei, a okupila je umjetnike koji su podjednako odbijali raditi unutar okvira kineskih kulturnih institucija kao i prilagođavati složenost vlastitog izraza očekivanjima i ukusima zapadnih institucija. Upravo u toj dvostrukoj nepripadnosti – odbijanju i državne kontrole i zapadne kulturne domestikacije – ležala je i nastavlja ležati radikalnost ove umjetnosti. Zapadu je uvijek bilo lakše operirati jednim prepoznatljivim imenom nego prihvatiti složenost jedne izrazito heterogene umjetničke scene. Tako je čitav niz različitih poetika, estetskih pozicija i političkih gesta često reduciran na jedno ime – Ai Weiweija. Da ne bude zabune, Ai Weiwei je izniman umjetnik koji se u svojim radovima neprestano poigrava licemjerjem vlastite države, ali i hipokrizijom zapadnih društava koja su mu pružila „utočište“ nakon odlaska iz Kine. Problem nije u njemu, nego u načinu na koji Zapad konzumira nezapadnu umjetnost. Takva recepcija još uvijek počiva na prešutnoj pretpostavci o superiornosti zapadnih estetskih, političkih i moralnih kriterija, pa se od umjetnika iz drugih kulturnih konteksta očekuje da budu razumljivi, prihvatljivi i politički upotrebljivi prema zapadnim mjerilima.
Koliko je ta logika i dalje snažna pokazao je slučaj iz 2017. godine, kada su u Guggenheimovu muzeju, u okviru izložbe Art and China after 1989: Theater of the World, iz postava uklonjena tri rada nakon pritisaka aktivističkih skupina. Paradoks je očit: institucije koje se predstavljaju kao prostori umjetničke slobode i kritičkog mišljenja vrlo brzo posežu za cenzurom kada se susretnu s umjetničkim praksama koje dovode u pitanje njihove vlastite moralne i političke granice. Jedna od žrtava zapadne liberalne cenzure bio je i rad umjetničkog dvojca Sun Yuan i Peng Yu, koji iznimno cijenim.
Šta je danas kultura nestajanja?
Ne bih znao. Ali što zasigurno znam jest da će ljudskom aktivnošću izazvane klimatske promjene u jednom trenutku postupno izbrisati sve ljudske tragove, uključujući i ono što zovemo kultura. Iako s naše narcisoidne točke gledišta to izgleda kao tragedija, meni činjenica da će svemir u jednom trenutku ostati bez ljudske vrste budi nadu. Možda istinski optimizam leži u vremenu u kojem sve ono što označava pojam čovjek neće postojati.
Šta je danas kultura nastajanja?
Također ne znam. Ali opet se moram vratiti u situaciju u kojoj je ljudski rod odlučio biti svoj najveći neprijatelj. Zanimljivo je da u ovoj terminalnoj fazi tog roda – koja može potrajati duže ili kraće nego što očekujemo – svjedočimo svim ovim novim tehnologijama koje već ukazuju na nove, posthumanističke oblike svijesti i racionalnosti. U tom smislu čovjek konačno gubi ekskluzivno pravo na logos koje mu je filozofija pripisivala više od dvije tisuće godina. Možda će najveće dostignuće čovječanstva biti to što je stvorilo nešto što će ga u konačnici svesti na intelektualnog liliputanca.
Da li i dalje želite da se učlanite u HDZ? Zbog čega?
Naravno. Prije svega zato što bi to bio izvrstan konceptualni rad. Uostalom, identitarna konfuzija oduvijek me zanimala više od identitetske dosljednosti. Ali ne bih se učlanio da budem običan član. Ne zanima me status stranačkog statističara koji jednom godišnje digne ruku na lokalnom ogranku i zatim se vrati svom poslu. Ako već ulazim u HDZ, onda valjda imam ozbiljne planove. Moja krajnja ambicija je postati predsjednik te stranke. Tek tada bi se otvorile prave umjetničke mogućnosti.
Da li i dalje želite da napravite predstavu sa Aleksandrom Vučićem kao glavnim junakom?
Ne. Predstava s Aleksandrom Vučićem kao glavnim junakom već se predugo igra. Vrijeme je za hrabriji eksperiment: predstavu u kojoj ga nema na sceni.
